Prostori zamišljaja, snova i mašte

U tekstu donosimo prikaz deset slikovničkih naslova nakladnika Mala zvona objavljenih u protekle dvije godine. Organiziran u osam biblioteka, nakladnički je program Malih zvona podjednako usmjeren djeci i odraslima. Osim sadržajnom kvalitetom i relevantnošću, njihova izdanja pažnju čitalačke i stručne javnosti pobuđuju i svojim estetskim oblikovanjem, koje je rezultat suradnje nakladnika s nizom domaćih umjetnika i umjetnica različitih profila, što se naročitim prepoznaje (i) u slikovničkim izdanjima odabranima za ovaj prikaz.

Andersenova mala Ida
i njezino cvijeće

Cvijeće male Ide (2025) manje je poznata bajka Hansa Christiana Andersena koju je za Mala zvona preveo Mišo Grundler. Objavljivanje ove bajke u ilustriranom izdanju motivirano je 220. godišnjicom Andersenova rođenja, odnosno 150. godišnjicom njegove smrti. Ožalošćena jer njezino cvijeće vene, malena Ida utjehu prolazi razgovarajući s prijateljem studentom koji joj otkriva da je cvijeće zapravo umorno jer noću potajno odlazi na bal, kojemu naslovna junakinja i sama svjedoči u svojoj snovitoj mašti. Ilustracije Branke Hollingsworth Nara u ovome izdanju svojim toplim koloritom te poetikom koja komunicira s djetetom mlađega uzrasta intenziviraju verbalnu naraciju, dajući joj mjestimice i dašak dramatičnosti, te konkretiziraju verbalno ne do kraja definirane prostore zamišljaja, snova i mašte.

Predstavljene slikovnice pokazatelj su podatnosti slikovničkoga formata u obradi širokoga niza relevantnih tema i ideja, kao i jedinstvene vizije Malih zvona

Objavljivanje slikovnice Kosjenka i Regoč (2024) Vendi Vernić također je motivirano 150. godišnjicom rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, prema čijoj je bajci Regoč ova slikovnica nastala. Idejno i jezično višeslojnu bajku Regoč Vernić je u ovoj slikovnici ispripovijedala (gotovo) isključivo likovnim jezikom, koji spretno i funkcionalno balansira na granici figurativnosti i apstrakcije. Verbalni se pripovjedač u ovoj slikovnici iscrpljuje u legendi koja se donosi na unutrašnjim koricama slikovnice, apstrahirajući polazišnu bajku u trinaest odabranih motiva, više ili manje ključnih za razumijevanje fabularnoga tijeka bajke. Za razliku od naslova polazišne bajke, u naslovu ove slikovnice spominje se (štoviše, na prvome mjestu u naslovnoj sintagmi ističe) i Kosjenkino ime. Tom se naslovnom intervencijom nastoji naglasiti Kosjenkina uloga pokretačice radnje u bajci, što je na tragu čitanja bajke Regoč u kontekstu feminističke književne kritike koje je Sanja Lovrenčić, urednica slikovnice, ponudila u svojoj knjizi eseja Žrtvovanje čarolije (2024). 

Maštovita događajnost
jedne zajednice

Osobitu je pažnju javnosti tijekom protekle i aktualne godine privukla još jedna autorska umjetnička slikovnica Vendi Vernić – Saturn na Zimskom plivalištu Budućnost (2024). Tu je slikovnicu međunarodni žiri Sajma dječje knjige u Bologni uvrstio među 150 slikovnica iz 47 zemalja kao primjer inventivnosti i umjetničke izvrsnosti (The BRAW Amazing Bookshelf 2025). Ista je slikovnica osvojila i domaću Nagradu Grigor Vitez, u kategoriji ilustracije za stariju dob djece. Uz minimalan verbalni izraz i živahne ilustracije s mnoštvom upečatljivih detalja koji zahtijevaju pomno iščitavanje, ova slikovnica posreduje višeslojnu tematsku i idejnu potku kojom ponire u psihologiju jedne zajednice predstavljajući je u kontekstu nonsensno maštovite događajnosti – jednoga se uobičajenog siječanjskog jutra u bazenu Zimskoga plivališta Budućnost pojavio… Saturn! 

Tema je slikovnice Apolenkina modra radionica (2023), autorâ Romane Košutkove (tekst) te Veronike Vlkove i Jana Šrámeka (ilustracije), originalno objavljene na češkome jeziku (prijevod Mateje Pavlic), inspirirana modrotiskom, tradicijskom tehnikom ukrašavanja tekstila prepoznatljivoj po plavoj boji i bijelim uzorcima, koju je zaštitio UNESCO. Početak priče o Apolenki podsjeća na fabule brojnih usmenih bajki o starome bračnom paru koji ne može imati djecu, no ta im se životna želja ipak ostvaruje posredstvom čudesnoga. Apolenka se tako isprva pojavljuje kao krpena lutka koju baka i djed pronalaze u šumi, odnose je kući i već se sljedećega jutra pretvara u prekrasnu djevojčicu, pomažući otada baki i djedu u njihovoj tekstilnoj radionici. Daljnji je razvoj priče u velikoj mjeri podređen posredovanju činjenica o tehnici modrotiska – što se podjednako uočava na razini teksta i slike (npr. ilustracije koje prikazuju drvene kalupe za modrotisak dočaravajući ih realistički vjerno, gotovo poput muzejskih artefakata) – koje se na kraju slikovnice još jednom donose u opsežnijem popratnom tekstu potvrđujući edukativno uporište slikovnice.

U slikovnici Odraz u kiši (2024) Jasmine Kosanović priča se artikulira na razini ugođaja. Verbalni je pripovjedač u toj slikovnici uvelike suzdržan, prepuštajući ilustraciji i njezinim izražajnim sredstvima, u prvome redu boji, glavnu ulogu u oblikovanju značenja, te eksplicirajući time vlastitu ograničenost u artikulaciji osjetilnog („Ne znam pisati./Mogu samo slikati…“). Kroz prizmu neimenovane djevojke, razvedenom se paletom dominantno plave boje na dvostranicama ovećega slikovničkog formata ispreda priča/pjesma o kiši, koja na dubljoj razini ponire u pitanja potrage za vlastitim identitetom.

Slikovnice Tminice (2023) i Vjetrohod (2025) rezultat su suradnje književnika Igora Rajkija i ilustratorice Klasje Habjan. Tema ovih slikovnica dojmljiva naslova dvije su prirodne pojave koje u imaginativnom svijetu priče na osobite načine oživljuju, potičući čitatelja na predanije osluškivanje vlastite okoline. U prvoj je riječ o slobodnoj i nepredvidljivoj igri tzv. tminica, mračnih izbojaka, koja je moguća tek u uvjetima potpune, svjetlima modernih ekrana nerazrijeđene tame. U Vjetrohodu se govori o djevojci čija izvješća o vjetrovima nadilaze strogo formalne meteorološke okvire te više nalikuju istančanim poetskim minijaturama kojima protagonistica nastoji posredovati vlastitu zanesenost vjetrom i osjećaje koje u njoj pobuđuje (npr. „kada traje trenutak bez vjetra, moj uzdah je njegov nadomjestak“). Obje slikovnice karakterizira veoma profinjen, poetski naklonjen verbalni izraz te visoko estetična i originalna likovna oprema koja se prema njemu ne odnosi kao prema svome značenjskom ekvivalentu već ga u tome smislu proširuje, potičući čitatelja da samostalno artikulira konačna rješenja. Slikovnica Tminice uvrštena je u međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu The White Ravens za 2024. godinu, te je višestruko nagrađivana i u domaćem kontekstu.

Umjetnici u slikama

U pariškom ateljeu Jurja Plančića (2023) i U ritmu meandra s Julijem Kniferom (2024) posljednja su dva naslova slikovničkoga niza Malih zvona posvećenoga hrvatskim vizualnim umjetnicima (Šest šetnji Slave Raškaj, 2019; Muha u ateljeu Ivana Kožarića, 2020; Marija u gradovima, 2021), što ga autorski potpisuju Sanja Lovrenčić (tekst) i Dominik Vuković (ilustracije). Stvaralačka se poetika slikara Julija Knifera, u prvome redu njegova najupečatljivijeg motiva meandra, u slikovnici U ritmu meandra s Julijem Kniferom tematizira posredstvom zamišljenog dijaloga pripovjedačice i slikara, pri čemu su slikareve replike ustvari originalni citati preuzeti iz njegovih dnevničkih zapisa. Citatnost se u ovoj slikovnici očituje i na razini ilustracije, koja osim na slikarski opus Julija Knifera referira i na opuse ostalih gorgonaša, čime se tekst, odnosno biografski i stvaralački kontekst slikareva djelovanja, značenjski produbljuju, uz pretpostavku upućenijeg recipijenta.

Pariško razdoblje života i umjetničkoga djelovanja slikara Jurja Plančića tema je druge istaknute slikovnice. Dijalogizirajući s raznim slikarskim predmetima iz Plančićeva pariškog ateljea – kistovima, bojama, paletama i platnima – spisateljica Sanja, pripovjedačica, i slikar Dominik, posreduju znanja o slikarevoj umjetnosti. Na kraju slikovnice, uz informativni tekst o Jurju Plančiću, nalaze se reprodukcije njegovih slika iz pariške stvaralačke faze, pogledom na koje postaje jasnim kako se u ovoj slikovnici funkcionalno koristi boja (široka paleta smeđih tonova) kao dominantno izražajno, odnosno značenjsko sredstvo ilustracije.

Za čitatelje raznih
generacija

Tematski se i idejni fokus slikovnice dovitljiva naslova Zašto je Bach rekao „Ah” (2025) Vesne Matane Matić (tekst) i Dorije Jantolić (ilustracija) ne iscrpljuju u obradi pojedinih crtica iz biografije stvarne osobe naslovnog umjetnika. U toj je slikovnici vremenska dimenzija života i umjetničkog djelovanja njemačkoga skladatelja Johanna Sebastiana Bacha iskorištena kako bi se kritički, u okvirima djetetu prilagođenoga, uvelike humorističnoga slikovničkog diskursa, upozorilo na navike suvremenoga društva koje negativno utječu ne samo na dinamiku kreativnog čina, nego i kvalitetu međuljudskih odnosa. Na kraju slikovnice priložen je tekst o Bachovu životu i glazbenom stvaralaštvu koji služi kao informativna nadopuna za zainteresiranog čitatelja, iako je idejna dimenzija slikovničke priče, kao što je rečeno, uvelike osamostaljena od biografskog konteksta. 

Summa summarum, u tekstu prikazane slikovnice pokazatelj su podatnosti slikovničkoga formata u obradi širokoga niza relevantnih tema i ideja, kao i postojanja jedinstvene vizije Malih zvona u njegovoj realizaciji, što je prepoznalo i stručno povjerenstvo Nagrade Grigor Vitez koje je posebno pohvalilo Mala zvona zbog višegodišnjeg doprinosa kvaliteti ilustracije, teksta i nakladništva u području dječje književnosti. Ta se vizija prepoznaje kako u slikovnicama s pretežito bajkovitom tematikom, artikuliranom na klasičan način, ili pak s pomakom koji korespondira s aktualnim društveno-političkim silnicama, tako i u onima koje svojom visoko estetiziranom verbalnom i likovnom opremom pomiču granice poznatoga i očekivanoga, pružajući višedimenzionalan recepcijski užitak kojem se mogu prepustiti čitatelji raznih generacija.